Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku objavio je Natječaj za sudjelovanje na izložbi 27. slavonski biennale. Ovogodišnje izdanje ove dugovječne skupne, žirirane izložbe na kojoj se predstavlja suvremena vizualna umjetnost otvorit će se u prosincu ove godine, a radove će selektirati Ocjenjivački sud u sastavu: dr. sc. Krešimir Purgar, predsjednik; dr. sc. Nataša Lah; Jasminka Babić; Matija Debeljuh, dobitnik Grand Prixa 26. slavonskog biennalea (s kojim je tim povodom na Vizkulturi objavljen intervju); i Valentina Radoš, kustosica izložbe.
Tema nadolazećeg izdanja biennalea je slika kao virus. U današnjim aktualnim društveno-medijskim narativima, koji ne mogu zaobići umjetnost i vizualnu kulturu, često nailazimo na spomen o umjetnicima koji su predvidjeli pandemiju, karantene, raspad zapadne demokracije i različite druge distopijske narative, a što svakako podiže trenutnu simboličku i razmjensku vrijednost, kako umjetničkim radovima tako i brojnim filozofskim diskursima. U apstraktnim slikama mogu se prepoznati nepredvidljive dijagrame širenja virusa, u skulpturama zamisliti dekadansa ljudskog roda, a u video instalacijama pronaći apoteoza kraja ere o fizičkoj bliskosti. Doživljaj stvarnosti u doba virusa nužno je zamagljen medijskim reprezentacijama uskraćivanja slobode, sveprisutnog straha od bolesti i smrti, kao da čovječanstvo nikada prije Covida-19 nije živjelo pod prijetnjom sumraka civilizacije.
Tek su rijetki teoretičari, prije ove milenijske zaraze, u samome načinu funkcioniranja modernog društva zapazili virusnu ugrozu, doduše ne patogenu u medicinskom smislu tog pojma, nego kao modela pomoću kojeg funkcioniraju intersubjektivnost i vizualna kultura. Primjerice, američki teoretičar W.J.T. Mitchell već je u svojoj knjizi What do Pictures Want iz 2005. prepoznao u slikama umjetnosti i popularne kulture jednu začudnu vrstu životnosti, perverznog vitaliteta, nešto poput virusa koji prati čovjeka, definira njegove reakcije ali i krucijalno ovisi o čovjekovoj životnoj energiji. Iz laičkih spoznaja o virusologiji znamo da virus ne može opstati bez čovjeka, mora se na njega vezati i u njemu nastaniti; bez čovjeka virus umire (zato virusi najviše “vole” najotpornije među nama). Mitchellov pojam “živih slika” odgovara metafori slika kao virusa: bez čovjeka koji ih gleda i udahnjuje im život, slike i općenito objekti vizualnih komunikacija su samo mrtvi predmeti, poput stolice ili isključenog televizora. Tek u srazu s čovjekovim pogledom slike ožive i počnu pulsirati energijom koja im je inače uskraćena.
Slike su poput virusa jer im treba čovjek kako bi živjele, ali to nije njihova jedina sličnost. Baš poput SARS-CoV-2, koji je pokorio svijet i za koji ne znamo zašto neke nacije i područja pogađa jače a neke slabije, tako i za slike ne možemo predvidjeti hoće li se usidriti u imaginariju neke kulture ili neće, kakve će simptome prenositi, hoće li živjeti vječno, poput umjetničkih djela starih majstora ili će živjeti kratko i intenzivno i potom netragom nestati, poput ekranskih vizualizacija internetskih gurua i influencerskih zvijezda. Ono što nam kod slika ipak pomaže jest kulturno-povijesna anamneza, ali čak i tada ne možemo predvidjeti smrtne ishode slika-virusa, kao što je, primjerice, bio slučaj u napadu islamista na redakciju časopisa Charlie Hebdo u Parizu 2015., kada se slika-virus pojavila u obliku satirične raprezentacije proroka Muhameda i ubila one koji su je sami odnjegovali u “tijelu” vlastite, zapadne kulture.
Ovogodišnje izdanje Slavonskog bijenala pod nazivom Slika kao virus želi propitati reakcije umjetnika na potpuno novu situaciju u kojoj se putevi nevidljivih neprijatelja (virusa) i hiper-vidljivih vizualnih komunikacija susreću i često razmjenjuju uloge. Pozivaju se umjetnici svih medija da pokažu na koji način vide umjetničku komunikaciju danas kada je ono čega se najviše bojimo nevidljivo. Može li u takvom strahu ono umjetnički i medijski vidljivo uopće prikazati ono patogeno nevidljivo? Kakva je i u čemu se sastoji snaga umjetnosti u doba ugroze ili kakav je smisao umjetničkog djelovanja u dominantnom medijskom narativu zaraze? U naslovu Slika kao virus umjetnici bi trebali prije svega prepoznati stilsku figuru vremena u kojem živimo, vremena pandemije koje je snažno uzdrmalo temelje demokratskog poretka, društva blagostanja i međuljudskih odnosa.
Natječaj je međunarodan, a sve informacije o postupku prijave možete pronaći ovdje.
Za natječaj se mogu prijaviti isključivo radovi nastali nakon 1. srpnja 2018. godine. Natječaj je otvoren do 30. rujna 2020. godine, a izložba će se održavati u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku od prosinca 2020. do veljače 2021. godine.
Ocjenjivački sud 26. slavonskog bijennalea
Krešimir Purgar doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu iz područja humanističkih znanosti, polja i grane znanost o umjetnosti. Autor je šest knjiga, priređivač četiri uredničke knjige i tri zbornika znanstvenih tekstova. Sudjelovao je na tridesetak znanstvenih i stručnih simpozija među kojima su i oni u Genovi, Colorado Springsu, Taormini, Rimu, Firenci, Londonu, Barceloni, Berlinu, Vilniusu, Manchesteru, Skopju, Dartmouth Collegeu, na University of Western Ontario te na University of Chicago. Držao je pozvana predavanja na sveučilištima u Cagliariju, Genovi, Palermu i Tirani. Suorganizirao je dva međunarodna i osam domaćih znanstvenih simpozija. Dobitnik je Godišnje nagrade HS AICA za 2009. god. za knjigu Vizualni studiji – umjetnost i mediji u doba slikovnog obrata te za cjelokupan doprinos uvođenju vizualnih studija u hrvatsku sredinu. Godine 2015. pokrenuo je prvo interdisciplinarno znanstveno istraživanje o Juliju Kniferu. Angažiran je na uvođenju novog diplomskog programa Vizualnih studija, kritike i teorije umjetnosti na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je zaposlen kao izvanredni profesor.
Jasminka Babić je kustosica i likovna kritičarka. Zaposlena je kao muzejska savjetnica u Galeriji umjetnina u Splitu. Diplomirala je Povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost 1999. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svom radu se bavi suvremenim umjetničkim praksama, a organizirala je niz tematskih i monografskim izložbi suvremenih hrvatskih i međunarodnih autora. Koautorica je (s Marijom Stipišić Vuković) postava zbirke Galerije umjetnina od 1960-ih godina do danas. Članica je Hrvatske sekcije AICA-e i ICOM-a.
Nataša Lah je dvadeset godina djelovala kao freelance likovna kritičarka, kustosica i publicistkinja. Danas je izvanredna profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci. Objavila je desetak likovnih monografija, uz nekoliko knjiga s područja kritike, medijacije i znanosti o umjetnosti. Pored niza znanstvenih članaka i poglavlja u knjigama i zbornicima, što ih je objavljivala u zemlji i inozemstvu, urednica je i dvaju zbornika znanstvenih radova, prvog u suradnji s Miškom Šuvakovićem pod nazivom Teorija umetnosti kao teorija vrednosti / Teorija vrijednosti kao teorija umjetnosti (Orion Art, 2017.) i drugog u suradnji s Nenadom Miščevićem i Miškom Šuvakovićem pod nazivom Lik slike / Imaging the image (Filozofski fakultet u Rijeci, 2019.) U koautorstvu sa Sonjom Briski Uzelac i Krešimirom Purgarom 2020. godine, u nakladi Filozofskog fakulteta u Rijeci objavila je knjigu Nove kritike slike.
Matija Debeljuh je diplomirao na Umjetničkoj Akademiji u Splitu – Dizajn vizualnih komunikacija – video oblikovanje. 2003. je predstavio Hrvatsku na biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana. Do sada je izlagao na mnogobrojnim skupnim i samostalnim izložbama u Puli, Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Skoplju, Torinu, Trstu, Ateni, Vilniusu, New Yorku, Bruxellesu…Uz nekoliko domaćih i međunarodnih radionica svakako treba izdvojiti sudjelovanje na Sarajevo Talent Campusu i Berlinale Talent Campusu. Eksperimentalni filmovi i video radovi Matije Debeljuha prikazivani su na međunarodnim festivalima gdje su osvojili i značajne nagrade. U Vodnjanu je 2013. s Brankom Benčić otvorio Apoteku – prostor za suvremenu umjetnost. Trenutno je na specijalizaciji pri Master MOVIES-Moving Images Arts-IUAV u Veneciji. 2018. osvojio je Grand Prix na 26. slavonskom biennaleu u Osijeku. Kratka filmografija: K51, La cantina di ferro, Opsesija, Contrada, Grad od čelika, Gubilište.
Valentina Radoš je kustosica u Muzeju likovnih umjetnosti gdje je voditeljica Zbirke slikarstva druge polovice 20. stoljeća (od 1945. godine do danas), Zbirke crteža i grafika druge polovice 20. stoljeća (od 1945. godine do danas) i Zbirke novi mediji (video, DVD, digitalna grafika, instalacije). Uži stručni interesi su joj umjetničke prakse 20. i 21. stoljeća te vizualne komunikacije. Od 2010. godine je kustosica Slavonskog biennale-a. Recentnih autorski projekti su 24. Slavonski biennale – Jednom jedan putnik; (MLU, 2014. –2015.); I was call you tomorrow – Krunoslav Stipeševič; (MLU, 2015.); Granice vidljivosti – 25. slavonski biennale, (MLU, 2016 –2017.), Ivan Faktor – Film koji samo ja gledam, (MLU, 2017.); Tarwuk – 20170621_141332 (2)., (MLU, 2017. –2018.); 26. slavonski biennale – Ravna ploča (MLU 2018.-19.); Davor Sanvincenti Zemlja će jednom biti sunce(MLU 2020)
Autor vizualnog identiteta 27. slavonskoga biennalea je Igor Kuduz.
The post Metafora slike kao virusa appeared first on vizkultura.hr.