Krajem prošle godine pisali smo o rezultatima međunarodnog natječaja za mlade arhitekte Europan 15, a ovom prilikom predstavljamo projekt koji je za lokaciju naselja Ždrijac u Ninu odnio prvu nagradu. Projekt pod nazivom Soft Buffers potpisuju tri arhitektice iz Zagreba: Irena Bakić, Mirna Udovčić i Iva Jelinčić. U nastavku od samih autorica doznajte više o projektu!
*Prostorna analiza: prefabricirana vernakularnost
*Prostorna analiza: šetnja kroz obuhvat
Tema natječaja je bila productive city, a zadatak changing metabolism. Mjesto intervencije je naselje Ždrijac i njegova okolica, što podrazumijeva prostorne intervencije koje, uz Ždrijac, utječu na stari grad Nin, solanu i ciglanu.
Ono što smo zatekli u zadanom prostoru je samo po sebi dobro – srednjodalmatinski, atipični, sanjivi močvarni pejzaž. Međuodnos Nina i solane je odavno prostoru dao identitet što predstavlja primjer uspješnog produktivnog grada, stoga možemo reći da su grad Nin i solana gotovo sinonimi.
S druge strane, turizam je zahtjevna tema na ovom prostoru koji je povijesno opterećen kontinuitetom od doba antike. Projektni zadatak govori da Nin u vrhuncu sezone ima pet puta više ljetnih stanovnika nego zimskih. Nakon sezonske gužve, zimi vlada mir i pozitivna melankolija, popularne plaže se čine kao rub civilizacije.
*Nacrt: šira situacija – 4 mjesta, 2 uređena para
U jednom pogledu vidimo slobodni krajolik pun fenomena, raster solane, dimnjak napuštene ciglane i Velebit. Sveprisutni močvarni teren je dom brojnoj sitnoj divljači i rijetkim pticama. Nakon drugog svjetskog rata istovremeno su izgrađene zgrada ninske solane i njezina susjeda, ciglana. Dok solana kontinuirano radi od davnina, danas, umjesto proizvodnje cigle, zaradu donose apartmani i tercijarni sektor. Dimnjak ugasle ciglane je, takoreći netaknut, prkosno dočekao 2020. godinu. Gospodarske aktivnosti prisutne su i u prostoru i u kolektivnoj memoriji.
*Nacrt: naselje Ždrijac i šuma
Sam projektni obuhvat, Ždrijac, već je dosta zahvaćen postojećom gradnjom. Analizirajući ga, ustanovile smo da infrastruktura u prostor prodire izvana te se zapitale treba li ona na rubu i ostati.
Kroz Google street view, detaljno smo upoznale naselje. Ždrijac nam je postao simpatičan i privlačan takav kakav jest. Osjetile smo bliskost, zajedništvo, odsustvo stida i stresa, osjećaje bezbrižnosti vikendašenja koju zatečene kuće pružaju.
One su personalizirane te vlasnika ulici predstavljaju u najboljem svjetlu. Cijeni se svaki kvadratni milimetar te nas je oduševila paleta sveprisutnih privatnih vanjskih prostora, lođa, terasa i gospodarskih dodataka.
Poput zamjene srednjovjekovnog obiteljskoga grba urbanim betonskim vernakularom, strastveno ograđivanje lokalno dostupnim prefabrikatima svakoj kućici daje jasni identitetski rub prilikom čega anonimnost nestaje. Zaintrigirale su nas jasne i ekspresivne, ljudskom rukom odabrane granice, međutim, nedavni je val apartmanizacije ugrozio lice pitomog naselja – “anonimna tipologija” naselila je i Ždrijac.
Anonimnom tipologijom nazivamo apartmanske zgradurine koje pridonose otuđenju od vanjskog svijeta. One su minimalističke estetike i eksploatacijske prirode.
Postojeća izgradnja ima substandardnu opskrbu vode i odvodnju, a ovakvim tempom izgradnje rastuća je prijetnja čistoći podzemnih voda i mora.
*Nacrt: javni sadržaj Ždrijca
Kako pripomoći ovim prostorima? Nin i solana već imaju identitet. Ždrijcu i prostoru ciglane osvještavamo identitet.
Kako? Obgrlile smo ih vegetacijom i definirale im meku granicu; potencirale smo gustoću naselja da bi se Ždrijac potpuno izgradio, ispunio i (p)ostao mjesto. Ciglanu smo, analogno solani, ogrnule u poznati, ponovno otkriveni krajolik koji dobiva radni zadatak.
Rano u procesu istraživanja estetike ograda, osjetile smo želju da postavimo granicu cijelom Ždrijcu. Kroz proces crtanja, spoznale smo kakvu „balustradu” želimo.
Iako smo razmišljale o arhitektonskoj superstrukturi, intuitivno je predvladala neizgrađena granica.
Šuma je u ljeto 2019. godine bila najpotrebnija moguća ograda.
Nacrtana je kritički-manifestno, izuzetno gusto i s prisutnošću crnine. Bile smo svjesne da su u tom trenutku gorjele amazonska prašuma i sibirska tajga. U tim događajima oslobođena je velika količina ugljika u atmosferu, a rastom šume ugljik se vraća natrag u živu tvar.
*Kolaž: panorama Ždrijca
Projektirana šuma nježno obavija naselje. Ona je urbani klima uređaj, štiti od snažnih vjetrova, stvara povoljnije mikroklimatske uvjete. Postaje rahli međuprostor koji balansira gusto naseljeno naselje i okolni krajolik. Širenje naselja je mekom granicom tvrdo definirano; željele smo potaknuti pravu dozu gustoće. Jasnim, ali suptilnijim određivanjem građevinskog područja čuvamo neizgrađeni prostor i stajemo na kraj nepodnošljivoj lakoći građenja bilo gdje. Praćena je logika parcelacije postojećih kuća i nastavljena je inercija građenja i nastanka uskih uličica cijepanjem postojećih katastarskih čestica. Gustoću gradnje vidimo kao pozitivnu dobrosusjedsku gustoću koja zbližava. Kontrirale smo urbanom širenju – popunjavale smo neizgrađeni prostor do maksimuma kao da crtamo srednjovjekovnu komunu.
Zeleni buffer, tj. projektirana šuma, udomljuje javne sadržaje. Neki su zatvoreni, neki otvoreni, neki infrastrukturnog, neki društvenog karaktera. Zajedničko im je da su smješteni na perimetru naselja u debeloj hladovini i da se nalaze u prostoru koji je svima na raspolaganju.
Unutar naselja, koncentrirale smo se na relaciju unutrašnjeg i vanjskog prostora kuće i uvijek prisutnog trećeg, pomoćnog prostora (garaža, parking s trijemom, vanjski tuš…). Bez vanjskog i pomoćnog prostora, kuća je usamljena i anonimna. Htjele smo uspostaviti odnos ta dva elementa i učiniti ga neizbježnim.
Sveprisutni vanjski prostori su međuzona između kondicionirane unutrašnjosti i (ponekad i negostoljubivog) vanjskog prostora. Oni su klimatski uređaji u mjerilu kuće kao šuma u mjerilu naselja. Pomoćne građevine drastično variraju veličinom i načinom uporabe.
*Kolaž: jednostavno pravilo
Postavile smo tri jednostavna pravila na teritoriju Ždrijca.
Kuća mora imati bilo kakav otvoreni prostor.
Pomoćna građevina, ako postoji, smije biti manja ili jednako velika kao otvoreni prostor, ali ne veća.
Kuća se može sastojati samo od otvorenog i pomoćnog prostora.
Predložak novim pravilima građenja su postojeće kuće i vikendice hipertrofirane za našu novu realnost.
Ljeti priroda zaklanja gužvu Ždrijca. Tijekom mjeseci hibernacije, šuma je na raspolaganju preostalim stanovnicima kako im odgovara. Navodi ih na mirne sadržaje, rekreaciju, šetnju, druženje zimi u prirodi, slušanje cvrkuta ptica pred kućom.
Šarolika se atmosfera naselja polako otkriva posjetitelju, izdaleka je skrivena te ne odvlači pogled s postojećih prostornih fenomena. Na kraju krajeva, šuma prikriva neočekivanu gustoću izgradnje i individualne ekspresije vernakularnog urbanizma i arhitekture.
*Kolaž: ciglana i močvara
Otpadne vode Ždrijca su i svojevrsno rasipanje energije, zato na teritoriju ciglane predlažemo ovo servisno low impact rješenje – umjetnu močvaru. Pažljivo projektiran teritorij dobiva ulogu biljnog uređaja za pročišćavanje.
Močvarni teritorij postaje buffer oko ciglane analogno šumi oko Ždrijca. Ugošćuje brojne ugrožene ptice močvarice. Nusprodukt razgradnje otpadnih voda (mulj) najčešće se koristi kao gnojivo, a sakuplja se i suši u zgradi nekadašnje ciglane.
Umjetna močvara stvara novu tradiciju gospodarenja otpadom koristeći ga za stvaranje novog, ali već poznatog bioma. Ovaj ciklus sjećanje je na ciglaninu prošlost: skupljanje sirovina iz okoliša, preradu i vraćanje zajednici.
*Nacrt: ciglana i močvara
Naša namjera je bila da osvijestimo dobro koje već postoji u prostoru i da to dobro postane pravilo kojim bismo pogurali Ždrijac u smjeru produktivnog naselja, tj. grada. Prostore koje smo promatrale trebalo je samo obuhvatiti i zbližiti kako bi mogli postati ono što već jesu – ugodna mjesta.
*Nacrt: polja močvara i solana
The post Šarolika atmosfera naselja appeared first on vizkultura.hr.